U ranom djetinjstvu mnogo vremena provodila sam u selu Ligatići u blizini Vareša gdje je rođena i odrasla moja mama, a gdje su živjeli moja nana, dajdža i dajdžinica. Ljetni i zimski raspusti, a vrlo često i vikendi bili su rezervisani za selo. Voljela sam boravak na selu i sve aktivnosti koje su uz to dolazile: čuvanje krava, sijanje i sađenje povrća, plijevljenje luka, branje i komljenje graha, kupljenje i slaganje sijena u štalu. Voljela sam mačke koje su se kotile u tom sijenu (mačiće smo obožavali), uživala sam u odlasku u šumu na branje borovnica i u čitanju knjiga uz svijeću kada zbog snijega nestane struje. Za mene selo je bilo prostor kreativnosti i maštanja. Nana i daidžinica naučile su me plesti i šiti pa sam sama pravila odjeću za lutke. Moje barbike imale su najljepšu i najunikatniju odjeću. Tako je počela moja ljubav prema modi. Na selu sam pročitala gomilu knjiga i maštala o tome kako ću se jednog dana odseliti u veliki grad, studirati i postati uspješna. Iako sam beskrajno voljela selo, vukla me je želja za nekim novim, neotkrivenim svijetom.
Svijet o kojem sam maštala postao mi je malo bliži kada sam dobila računar i pristup internetu, a to se desilo u mojim ranim tinejdžerskim godinama.
“Moramo ti otvoriti blog” izgovorio je moj prijatelj Adin u rano proljeće 2012. godine dok smo čekali da počne čas biologije. Znala sam da misli na modni blog, iako mu nisam rekla da sam samo par dana prije toga, gledajući na HRTu intervju sa jednom od najpoznatijih hrvatskih blogerica Ljupkom Tanevskom, i sama došla na istu ideju. Uzbuđivala me pomisao da postoji bar još jedna osoba koja misli da ja trebam imati modni blog. Adin je volio informatiku i programiranje i u tom trenutku kreiranje bloga vjerovatno je i njemu predstavljalo izazov i uzbuđenje. I tako je našim udruženim snagama nastao moj prvi blog pod nazivom „Neki novi klinci“.
Moram priznati da danas malo krindžam na ovaj naziv, ali u tom trenutku bila sam velika zaljubljenica u muziku Đorđa Balaševića i željela sam da moj blog bude neki novi pogled na modu. Novcem koji sam dobila od roditelja da kupim nove patike zapravo sam kupila mali digitalni fotoaparat brenda Nikon i polovne patike na buvljaku za nekoliko maraka. Taj fotoaparat, i moja prijateljica Martina koja me njime neiscrpno i strpljivo fotografisala, u narednih nekoliko godina postali su najvažniji saveznici moje blogerske karijere.
Svaka odjevna kombinacija, fotografisanje, svaki objavljeni post i ljudi koji su čitali i pratili moj blog donosili su mi neizmjernu količinu uzbuđenja i sreće. A onda sam se preselila u Sarajevo, upisala Akademiju, otkrila pozorište i kino, upoznala nove ljude i moje uzbuđenje vezano za modu i blog počelo je da jenjava. Iako sam uradila rebrending bloga, dala mu novo ime i osvježila njegov izgled, vrlo brzo pri preseljenju u Sarajevo sam ga i zatvorila.
Bez lažne skromnosti mogu reći da sam danas obrazovana i uspješna žena u velikom gradu kakva sam maštala da ću biti dok sam brala borovnice u šumi punoj borova, niske trave i mahovine mekše od tepiha. Želja da se u tu istu šumu vratim presretne me vrlo često, dok se vozim u krcatom zagušljivom tramvaju ili u dvanaestom satu mog boravka u kancelariji u julu, mjesecu berbe borovnica.
Danas kada sam ostvarila sve ono o čamu sam kao djevojčica maštala na selu tom istom selu želim da se vratim. Ipak, još uvijek nisam spremna odvažiti se na taj korak pa pokušavam naći neki kompromis, a to je upravo moj mali vrt na balkonu. Odlučila sam pretvoriti svoj sarajevski balkon u oazu zelenila i omogućiti sebi ponovni bliski kontakt sa zemljom i prirodom.
Primjedbe
Objavi komentar